|
|
| < | travanj, 2012 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
ime: Martina
godište: 1991
fakultet, smjer: Poslovna ekonomija i financije
slobodno vrijeme: čitanje knjiga, pisanje, izlasci s prijateljicama ili dečkom
osobine: zbunjena, tvrdoglava, preponosna, perverzna, težak temperament i karakter
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
ja i Domagoj 
Uploaded with ImageShack.us
Marinaa 
Uploaded with ImageShack.us
dobar dan moji blogeri...
da li je vama dobar dan? meni baš i ne... 
pa počnimo...
da li ste se ikada zapitali koja je svrha života? da li on uopće ima smisla? ja jesam, i to u zadnjih par mjeseci više nego ikada, i kada bi ljudi znali zapravo koliko razmišljam o tome, mislim da bi se i pobojali za mene...
ja kao svaka normalna cura u vanjskom svijetu, s lažnim osmjehom na licu a u stvarnosti sam cura s opsesivno kompulzivnim poremečajem, sa ovisnoću o ljubavi i djevojka sa težom depresijom.. jadno zar ne? imam 21 godinu i sada je vrijeme da izlazim, da se smijem, da stvaram uspomene, a ja po cijele dane plačem u sobi.. plačem zbog bivšeg dečka/sadašnjeg prijatelja.. plačer jer smo mogli biti sretni, stvarno jesmo, a sada zbog mene niti jedan nije sretan.. plačem zbog prijatelja koji mi govore da ću ostat i bez njih..nisam ja neki stručnjak ali osobi u depresiji se to ne govori već budeš podrška..plačem zbog svih strahova i pretjeranog razmišljanja u mojoj glavi koje ne mogu jednosavno kontrolirati...plačem zbog budučnosti jer ne znam što mi nosi, ali jedno znam, sigurno mi ne nosi sreću jer sam se pomirila s tim da ovo nije samo faza, ja neću biti sretna nikada...plačem jer si ne mogu oprostiti puno stvari... 
znate što je najgore? stvarno sam pomislila kako polako izlazim iz depresije, kako možda ali možda mogu biti sretna...kako mi odlazak na aerobic pomaže..ali jbg...prevarila sam se...jer depresija je kao priljepak, uvijek je tu, negdje iza leđa, šulja se i samo čeka trenztak slabosti da opet prevlada, a sva sreća pa sam ja užasno slaba tako da uvijek će me nadvladati.. 
vani je stvarno prekrasan dan, sunce na nebu, i tako je toplo...a ja po običaju u sobi, u krevetu i plačem, plačem nad svojim životom u strahu da me Bog ne požne kažnjavati s još većim problemima zbog tolikog žaljenja...
izbrisala sam fejs danas iz jednostavnog razloga, donosi same probleme, dižem živce osobama do kojih mi je stalo, a kao nakon što je jedna osoba rekla da "nemam pravo prigovarati" i druga da "ću ostati bez nje2 kap je prelila čašu i jednostavno sam ga izbrisala. znam da nikome neću ni faliti, vjerojatno sam svima smetala...
Kažu, promijenila sam se puno. Pa, istina je da sam odrasla. Naučila sam da čovjek, bez obzira na sve, ne može uvijek biti sretan.. Naučila sam da prihvatim stvarnost.
ništa nema smisla, loša sam prijateljica, stvarno loša...sebična i zahtjevna...čak ni ja sama sebe ne razumijem...ali shvaćam da je ovaj život pretežak...barem je pretežak za moja sitna leđa, prevelik je to pritisak...
znam da ovo opet vjerojatno nitko neće čitati ali nije ni bito, samo sam se željela ispuhati i izbaciti sve iz sebe...
boook 
Da li vi ikada pomislite da je vama najgore u životu? A podsvjesno znate da nije, da je nekima puno gore i da se to ne može uspoređivati…eto, ja se upravo tako osjećam, jkao da mi je najgore na svijetu, jebeno kaj ne??
Ehh da, danas sam rasplakala osobu za koju bi život dala, i ja sam počela plakati, zašto?? Bole me te suze, bole
me više nego moje, svaka suza me boli duplo više nego mojih sto.
Život ponekad je čudan. Ne znaš ćemu sve to, zašto ne može biti onako kako želiš.
Taj poremečaj, ovisnost o ljubavi(da i ta ovisnost postoji i očito se morala primiti za mene -.-), sve će me to jednog dana ubiti. Ponekad se pitam koliko je zapravo dozvoljeno da tih poremečaja dođe na osobu, jer kaj je pretjerano je pretjerano! I sad govorim glasovima u glavi da ušute i prestanu, da me uste na miru. "Dosta, dostaaaa!" Ne znam ni kak da se nosim sama sa sobom a kamoli sa svim tim sranjima. A najžalosnije je kaj ću zauvijek ovako žaliti se i plakati umjesto da odem kod psihijatra i nešto konkretno poduzmem.
Onaj osjećaj samoće, kad nikog neće, tebe krene i hoće…
Gledam na sat, prošlo je pola 8, vrijeme sporo ide, presporo, a predamnom su neke odluke života..
Kupila sam knjigu danas, „iskušenje“. Oduvijek sam voljela čitati knjige, pročitala sam ih mnogo i uvijek sam uživala u njima. Uvijek sam se poistovjećivala s glavnim likovima, uvijek sam se osjećala kao da sam ja u knjizi. Ali znam da ovu knjigu neću ni otvoriti, u zadnje vrijeme sve što volim jednostavno odbacujem od sebe, pisanje, neke osobe, čitanje.
U nekim trenucima je jednostavnije buljiti i zid, samo buljiti, nego naprezati moždane vijuge čitanjem knjige ili gledanjem filma.
I onda nakon tako šugavog dana dođem doma i osjećam se toliko prazno da nemam snage ni plakati, odem aktivirat fejs i počnem pričat s frendicom, na svoje planove koje joj kažem(npr da ne jedem par dana ili pijem tablete za spavanje da prespavam sve dane) ona samo dođe da sam pukla. Znam da je to mislila u najboljem smislu i da me htjela nasmijati(ako ovo čita hvala joj ).
Druga frendica me pet minuta prije toga nazove i sa drhtavim glasom joj kažem da sam dobro, i povjeruje, mislim daj ajde pa kak bi bila dobro? Kak? Ali dobro uvjeravam ja sama sebe da stvarno nije znala da se osjećam loše. (i tebe volim kako god )
Znate onaj osjećaj praznine? Kada jednostavno nemaš snage kretati se, misliti, živjeti.
A još i faks, ispiti, stvarno želim da sve popadam da dobijem zasluženu kaznu zbog plakanja meni vrlo drage osobe. A realno gledajući, prošla-pala ne znači mi puno, nije da ću se veseliti zbog toga. Ako se ne mogu zbog važnijih stvari veseliti sigurno neću i zbog toga.
Mislim da je to to od mene za danas, uskoro se opet javim, kada se nemam kome povjeriti bar neka ovako kažem sve što želim, iako nitko ne čita.
Uživajte ljudi, kada već ne mogu ja.
Nije me dugo bilo, stvarno dugo. Nisam ni mislila da ću više pisati, ali evo mene opet.
Evo mene i moje poremečene glave, blago vama.
Dosta mi je, stvarno mi je dosta da svaki dan zbog svog glupog poremečaja ponavljam stvari za koje jednostavno znam da nemaju nikakvog ali baš nikakvog smisla i opet ponavljam neke stvari(tipa gašenje svijetla po par minuta). Znam da moram kod psihijatra, ali nije lako skupiti snage da roditeljima priznam kako 10 godina imam opsesivno kompolzuvni poremečaj, 10 godina a da oni to nisu niti primjetili.
I kaj će mi reć psihijatar?? Sve kaj već znam, znam kojom metodom se može to smanjiti, znam ali pokušaji su bili neuspjeli. Imam osjećaj da kada bi došla kod njega da bi se rasplakala prije nego počnem pričati uopće.
I svi mi govore, mlada si, imaš samo 20 godina, ajde, možeš ti to. Ahhh da…mogu li??
A osim toga, veza mi je u krizi, dečko mi je savršen, uvijek je uz mene, a stvarno nije lako biti dečko cure koja ima ovaj poremečaj. On je jedina osoba kojoj baš sve mogu ispričati, iako imam jako dobre prijateljice, ali on me najbolje razumije. I sada, zbog krize pola toga prešutim, i onda počnem plakati. Shvatim kako sam sama, kako nemam niti jednu pravu prijateljicu koja bi me mogla zagrliti i samo me pustiti da plačem na njenom ramenu. Mnogo sam ljudi otjerala od sebe, i sada kada to vidim, tek sada znam koliko bi mi te osobe mogle pomoći, koliko bi mi utjehe pružile.
Najgore je to kaj se ja samo zbo njega i njegove potpore uspijevam donekle boriti, i kaj da radim ako sve između nas završi. Kako da skupim snage i odem kod psihijatra??
" Možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života i neizrećene tajne,
htjet ćemo jedno drugom reći, al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo jedno drugome moći dati. "
Iskreno, znam da se nemam kaj žaliti jer mnogo ljudi ima gore probleme pa se suočavaju sa životom , ali opet svi pomisle ponekad da je baš njima najgore, iako nije.
"Ne jadikuj mnogo nad sitnim problemima, jer bi sudbina mogla početi da te liječi krupnim."
Ljubomorna sam kada vidim kako se ljudi smiju onako iskreno iz srca. Ja sam zaboravila kako je to smijati se tako, tako jako da te trbuh zaboli i da ti suze krenu od smijeha. A vi?? Da li ste zaboravili smijati se kao i ja??
Ako se niste zaboravili smijati, vjerujete, imate sreće, mnogo sreće.
tko god da će ovo čitat, neka pročita i prošli post(ako nije) da bi bio bolje upućen u ovaj...
prije negdje dva tjedna sam rekla dečku da ću zadržat sve svoje osjećaje za sebe kako se ne bi svađali(utjecaj na to ima moj poremečaj, bar maleni dio, ali opet ima)...čak sam si na papir napisala "zadrži misli i osjećaje za sebe" i stavila sam smajlića pokraj toga...zbog tih mojih ispada na koje ja uopće nemam kontrolu smo se stalo svađali, znala sam da ću ga tako otjerat jednog dana od sebe....
taj osjećaj samoće me najviše hvata vikendom i po noći...
Uploaded with ImageShack.us
stvarno sam se trudila, tih dva tjedna sam u sebi zadržala puno toga kaj sam htjela reć, puno toga...svaki put sam si rekla "nemoj, prešuti to!!", i tak stalno...palilo je na početku, sve do danas...
sve se nakupilo u meni i zbog sitnice sam eksplodirala...
u srijedu mi je rekao da me voli, jednom mi je rekao da će učiniti sve kaj treba da mi bude bolje, makar mu to bilo zadnje kaj će učiniti....i onda danas, ja puknem zbog obične sitnice na faksu...
i znam, opet taj osjećaj, osjećaj samoće...svakim danom ga sve više tjeram od sebe, ahhh ne bi bio ni prvi a vjerojatno ni zadnji koji bi otišao od mene ne shvaćajući moje ponašanje(ili poremećaj)...
Uploaded with ImageShack.us
ponekad se pitam "tko sam ja??"...dal se i vi ikada zapitate tako nešto??
uopće se ne prepoznajem u nekim situacijama, ali jbg ne mogu vladati njima, ne mogu....kada promatram svoje ponašanje sama se sebi čudim, ne vjerujem da ja to radim, da se to meni događa...al eto, život je takav kakav je...
I'm losing my grip and I'm in this thing alone
baš kao što piše u naslovu, sreću mogu naći samo tako da od sebe tražim puno, da se sama izlječim, da sama budem bolje, a ne da očekujem pomoć od drugih....
You're so mean, when you talk, about yourself you were wrong.
Change the voices, in your head, make them like you instead.
So complicated, look happy, you'll make it!
Što je u današnje vrijeme u stvari normalno?? ja?? ti?? neko treći???
svijet je cijeli poludio, od prirode do gospodarstva i politike...a mi?? kako da mi ostanemo normalni?? da li si ti uspio to?? ako jesi stvarno ti svaka čast....ja nisam......
Uploaded with ImageShack.us
ja nikada nisam bila normalna(nije da se hvalim ali eto 
)...
znate li uopće što je "opsesivno-kompulzivni poremećaj"??
ehhh pa ni ja nisam znala da se to "moje stanje" tako zove...
"Opsesije su neugodne i uznemirujuće ideje, misli, slike ili impulsi koji neprestano ulaze u um, stalno se ponavljajući. "
uvijek sam radila "to nešto", uvijek...ali nikada nisam znala što je to, znala sam da nije normalno...
prvo sam u srednjoj školi rekla to mateju(mom tadašnjem najboljem prijatelju 
)...on je rekao da ako želiš možeš, samo trebaš čvrsto odlučiti prestati...bilo je lijepo što sam mogla nekome sve reći, biti iskrena do bola, makar me bilo svega toga sram...nisam se uspjela toga riješiti, ali u to vrijeme mi je bilo dovoljno što netko zna što proživljavam...
Nikad ti se ne podari želja, a da se istodobno ne podari moć da je ostvari
sada na fakultetu upoznala sam Domagoja, svog dečka...
on iz mene uspije izvuć sve najbolje(hvala ti 
)...jednog dana ili noći(ne sjećam se baš 
) sam mu rekla sve o svojoj psihi, tako sam zvala svoj problem..."psiha"...
on je odmah sve istražio na internetu..našao je metodu kojom se može riješiti taj problem..mnogi su uspijeli uz puno trudna i vremena...ja sam bila odlučna da uspijem...očito to nije bilo dovoljno...
i dalje sam takva kakva sam, možete me ismijavati ako želite, možete me smatrati "luđakinjom" ali uz toliko tih briga nemam vremena zamarati se tima(lažem! imam vremena i znam da bi me to povrijedilo!!)
nada umire posljednja, zar ne??
Uploaded with ImageShack.us
bok svima...
kako ste mii??
uhh jako mi je čudno, već sam imala dva bloga do sada, oba su završila totalno neuspješno 
prvi sam imala s frendicama, uhh da, valjda su mi to bile frendice, uglavnom nije vrijedno spomena, baš kao ni drugi blog...
znam da ovo nitko neće čitati, ne znam dal da se veselim ili ne...
ovo će biti neka vrsta mog dnevnika, tako da bolje da ga što manje ljudi čita 
danas je tako liiijep i sunčan dan, uhhh ljubomrona sam na one koji vani uživaju ...a ja eto kao učim sociologiju 
znaaam da sam na netu, ali nema veze, mali odmor je to hehehe
_____________________________________________
a sada mijenjam temu...danas sam pomislila kako bi bilo da izgubim osobe do kojih mi je stalo, odvratan je to osjećaaaj, odvrataaan!!
ponekad se zapitam ćemu sve to, znam da ćemo svi jednog dana otići ali to, možda sam samo sebična i želim sve te osobe samo za sebe, ne znam koji je razlog, ali znam da bez njih nikada ne bi mogla zamisliti svoj život, nikada
znaam da je danas prelijep dan za zamaranje s takvim stvarima tako da ću ovaj put poslušati sebe(a to je vrloo rijetko 
) i prestat pričati o takvim depresivnim temama, te teme ću ostaviti za depresivne i kišne dane 
punooo vas pozdravlja i ljubiii studentica s baltazara
